moj laptop s podacima klijenta je ukraden što trebam učiniti sada

Ukraden prijenosni računar s podacima klijenta obično je kršenje podataka

Ukraden poslovni prijenosni računar s podacima klijenta u većini slučajeva računa se kao kršenje sigurnosti osobnih podataka, kako ga definira članak 4 GDPR-a. Podaci izlaze iz kontrole organizacije, što je upravo fokus te definicije — nije važno je li prijenosni računar ukraden iz automobila, torbe ili uredskog prostora. Ono što je točno bilo na tom prijenosnom računaru i je li ta informacija bila šifrirana ili na drugi način zaštićena, utječe na težinu ovoga, ali sama krađa je početna točka procjene. Detaljnije objašnjenje što se i što se ne smatra tim pojmom nalazi se u stranici baze znanja o tome što je točno kršenje podataka.

Od trenutka otkrivanja dva se procesa odvijaju istovremeno: utvrđivanje činjenica (koji podaci, od koga, koliko osoba, i je li bila šifracija) i pitanje je li to potrebno prijaviti — regulatornoj instituciji i eventualno samim licima čiji su podaci pogođeni. Oba pitanja ovise o riziku koji ukradeni podaci predstavljaju za ljude, i upravo je taj rizik razlog zašto se prazan ili dobro šifriran prijenosni računar procjenjuje drugačije od prijenosnog računara punog nešifriranih podataka klijenta. Kako se ta procjena za prijavu regulatornoj instituciji provodi, detaljno je opisano na stranici o kada je potrebno prijaviti kršenje podataka Autornosti za zaštitu podataka, a pitanje trebaju li licima čiji su podaci pogođeni biti dostavljeni obavijesti, nalazi se na stranici o obavijest licima čiji su podaci pogođeni o kršenju podataka.

Što se temelji na: članak 4, članak 32 i članak 33 GDPR-a

Definicija kršenja nalazi se u članku 4 GDPR-a, obveza zaštite podataka na prikladan način — uključujući rizik gubitka opreme — u članku 32, a obveza prijave regulatornoj instituciji u članku 33. Ova tri članka izravno se primjenjuju u cijeloj EU, tako da se procjena je li ukraden prijenosni računar kršenje podataka koje je potrebno prijaviti provodi svugdje prema istim pravilima. Ono što se razlikuje po zemljama jest regulatorna institucija gdje se prijava podnosi: u Nizozemskoj je to Autornost za zaštitu podataka, u ostalim državama članicama je to nacionalna regulatorna institucija te zemlje. Smjernice EDPB-a pružaju dodatno objašnjenje o tome kako se ti članci primjenjuju u praksi, a Autornost za zaštitu podataka nudi na svojoj vlastitoj stranici o kršenjima podataka nizozemsko objašnjenje ovih istih pravila.